Povijest

Voća se spominje u prvom cjelovitom popisu župa zagrebačke biskupije davne 1334. godine, kao Parochia antiqua (u prijevodu - od pamtivijeka), odnosno, Ecclesia S. Martini apud Woycha. U vrijeme Osmalijskih napadaja na krajeve u varaždinskoj okolici, župa biva utrnuta, a njome upravlja župnik iz Vinice. Kasnije župnik Marko Medvedec kao moguće razloge ukinuća župe navodi: ruševnost crkve, nedostatak svećenika, pomor ljudi zbog nekih od epidemija, slabo materijalno stanje župnika i župljana itd. Ipak, čini se da je izostavio glavni razlog - turska pustošenja po varaždinskom kraju i odvođenje ljudi u ropstvo: 1472., 1477., 1483., 1530. i 1552. godine.

Redoviti vjerski život vraća se u Voću 1651. godine. Prema zapisima iz 1808. godine, prilikom kanonske vizitacije arhiđakona Stjepana Šoštareca, navodi se da je, 13. ožujka 1651. godine, ugovorom o obvezama i pravima župnika i župljana između župske zajednice Voća (Communitatem Vochensem) i varaždinskog arhiđakona Ivana Baršića (Ioannes Barsich), ponovno uspostavljena bivša župa Voća. Župne Matice u Voći vode se od 1681. godine.

Voćanska župna crkva posvećena je 4. srpnja 1756. godine.
Sagrađena još nekoliko desetaka godina prije posvećenja, i to u nekoliko navrata. Najprije je izgrađeno svetište, ali zbog premalenog prostora tadašnji župnik Petar Jambrehović 1671. godine odlučio ju je produljiti i proširiti. Drugi župnik Martin Poljak odlučio se na dogradnju dviju kapelica koje su se gradile u razdoblju od 1736. do 1741. godine i crkva tada dobiva oblik grčkoga križa.

Prvo se gradila kapela Blažene Djevice Marije, za koju je kip nabavljen u poznatome svetištu Zell u Austriji, a oslikao ju je poznati fresko-slikar Ivan Krstitelj Ranger. Svod kapele prikazuje Marijino uznesenje na nebo, dok bočni medaljoni prizore iz Marijina života. Posebno zanimljiva i nadaleko poznata je slika na luku kapele koja prikazuje dvije žene koja jedna drugoj pružaju ruku, dok drugom drže štitove Hrvatske i Štajerske. Svetište su oslikali lepoglavski Pavlini iz tzv. Rangerove škole i to po skicama samoga Rangera iz 1749. godine. Zadnji dio crkve od propovjedaonice, u drugoj polovici 18. stoljeća, oslikao je također poznati slikar Anton Dovečer.

Kolatori (dobrotvori) župe i župne crkve od starine bili su grofovi Draškovići, a kasnije kolator postaje grof Josip Bombelles, kao vlastelin dvora Zelendvor-Opeka.