Projekt „Zaželi, pomozi, olakšaj” u Općini Donja Voća

Briga o starijim osobama postaje sve važnija tema, osobito u kontekstu starenja stanovništva. Mnoge starije osobe suočavaju se s različitim izazovima, od fizičkih i zdravstvenih problema do socijalne izolacije, zbog čega je pružanje adekvatne podrške i skrbi od ključne važnosti. S obzirom na ove potrebe, razvoj i implementacija socijalnih projekata koji omogućuju starijima dostojanstven život u vlastitim domovima postaje presudno. Općina Donja Voća stoga provodi projekt „Zaželi, pomozi, olakšaj” čiji je cilj omogućiti kvalitetnu skrb za starije osobe i osobe s invaliditetom, uz istovremeno zapošljavanje teško zapošljivih osoba. Projekt je ukupne vrijednosti od 297.000 eura te ga je u potpunosti financiralo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Provodi se u trajanju od 36 mjeseci te se dobivenim sredstvima osiguralo zapošljavanje šest osoba koje će pružati potporu i podršku potrebitima, osobama starijim od 65 godina ili odraslim osobama s invaliditetom. Provedba projektnih aktivnosti podrazumijeva brigu za korisnike projekta te podjelu paketa pomoći, a da bi sve bilo prema pravilima brine Nadica Boltek, administrativno-računovodstveni referent Općine Donja Voća. Kako doznajemo od Nadice, osiguranim sredstvima se osiguravaju plaće za šest zaposlenih te redovni higijenski mjesečni paketi za korisnike.

- Projektom smo zaposlili teško zapošljive osobe, a njihov angažman starijim osobama znači izuzetno mnogo. Također, projekt djeluje kao prevencija institucionalizacije jer uz pruženu skrbi i podršku starije osobe ne moraju odlaziti u domove umirovljenika, već mogu ostati kod svoje kuće, ističe nam Nadica te dodaje:

- Ukupno je zaposleno pet gerontodomaćica i jedan gerontodomaćin, a svi zajedno brinu za 36 korisnika. Nekoliko korisnika je još na čekanju, ali svi kojima je skrb i pomoć neophodna su zbrinuti. O potrebama korisnika se raspravlja svakoga tjedna na redovnim sastancima, a izvješća prema Ministarstvu se šalju na tromjesečnoj bazi, doznajemo od Nadice Boltek.

- Kao Općina smo zahvalni na trudu i jako dobroj suradnji sa svim zaposlenima, pogotovo jer ulažu mnogo truda i izvan radnoga vremena, iskrena je voditeljica projekta.

Stanka Šestanj

Važno je da nisu sami

Među gerontodomaćicama zaposlenima na projektu „Zaželi, pomozi, olakšaj” je Stanka Šestanj (50) iz Donje Voće. Skrbi o sedam korisnika, a kako ističe, posao gerontodomaćice obavlja od prošle godine.

- Volim raditi s ljudima, a svaki korisnik ima svoje potrebe. Treba se pobrinuti za hranu, lijekove i ostale potrepštine. Razgovor također puno znači, razgovorom korisnici znaju da nisu sami i to im puno znači. To ih raspoloži, zaključuje S. Šestanj. U poslu gerontodomaćice vidi se i dalje pa joj zadaci poput peglanja, kuhanja i čišćenja ne padaju teško.

- Pojedini korisnici nemaju djecu, a važno je da znaju da nisu sami. To se pogotovo vidi u bolesti, a i kada im treba riješiti neku dokumentaciju, ističe nam sugovornica. U poslu ima podršku obitelji, supruga, tri kćeri i sedmero unučadi pa kada nešto zatreba korisnicima, svi uskaču.

- Najstarija osoba o kojoj skrbim ima 85 godina. Jako su zahvalni i često me iznenade. Naprimjer, korisnica Marija (78) je bila kuharica u školi, kuha i danas pa me na stolu često dočekaju starinski kolači, a zna napraviti i puding s preljevom od domaćih jagoda, ma sve i svašta sprema. Prije nego što je radila kao kuharica, šest godina je bila stjuardesa na kruzerima i oplovila je cijeli svijet, a rodom je iz Ivanca. Kao takva, puna je zanimljivih priča, znanja i iskustva i svi su takvi, uvijek me iznenade pričom, kolačima, nečime, zaključuje Stanka.

Aranka Korpar

Za vrijeme blagdana prorade emocije

Gerontodomaćica Aranka Korpar (57) rodom je iz Zrenjanina u Vojvodini, ali već 35 godina živi u Donjoj Voći, odnosno Rijeci Voćanskoj pa je svima „domaća”. Spada među gerontodomaćice s najviše radnog staža, o potrebitima skrbi već 15 godina i, kako kaže, među prvima je „probila led”.

– Korisnici su sve slabije pokretni, a uz to su i izolirani od svega, pa ih svaki naš dolazak obraduje. Naš dolazak spada u njihovu životnu rutinu, u dane kada dolazimo nas čekaju sa zlevenkama i štruklima, i inzistiraju da uzmeš. Njima to puno znači, to što nas mogu ugostiti, ali i što dolazimo. Ono malo što imaju to podijele s nama i tako pokažu zahvalnost. Samoća je za njih ponekad ubitačna, a čak nam se i domaće životinje obraduju kad stignemo, doznajemo od Aranke koja nam otkriva i probleme s kojima se susreće:

- Obitelji korisnika koliko su blizu toliko budu i daleko. Roditelji često budu na posljednjem mjestu jer se nema vremena zbog posla i današnjeg ubrzanog načina života. Obitelj dođe i donese potrepštine, ali ljudima treba pažnje. Najteže je za vrijeme blagdana, onda su tu emocije, a puno znače i sitnice za rođendan ili imendan, priča nam A. Korpar.

Aranka svoje korisnike obilazi biciklom pa dnevno odvozi i deset do petnaest kilometara, a među poslovima bude i donošenje vode.

- Nekima kuće nisu spojene na vodovodnu mrežu pa im treba i vodu prenijeti s izvora. Malo tko od njih ima i mobitel, napominje nam Aranka. Zato se radi i kada je kiša i zima, jedino se onda raspored malo prilagodi pa se prvo obiđu najpotrebitiji korisnici.

Ivančica Kokot

Dijelimo i tugu i veselje

Od prošle godine među gerontodomaćicama je i Ivančica Kokot (63) iz Donje Voće. Ova šezdesetrogodišnjakinja na korisnike o kojima skrbi gleda kao na obitelj pa napominje:

- Biti gerontodomaćica za mene znači prvenstveno pružati pomoć starijima i nemoćnima. Gledala sam svoje roditelje, nemoćne i bolesne i to me vuklo da postanem gerontodomaćica, doznajemo od Ivančice koja se prije rada na projektu bavila ugostiteljstvom, i to dugih trideset godina. Zato su joj na početku pomogli i uskočili iskusnije kolege.

- Naučili su me sve što trebam znati, objasnili mi kako se što radi, a kasnije sam se sama počela snalaziti. A to je i tuga i veselje, uz rad pomogneš ljudima da zaborave na probleme i bolesti, ističe Ivančica te dodaje:

- Presretni su kad nas vide, oni bi da smo cijeli dan s njima, često nam kažu: „Ne trebaš nikaj delati, samo se sedni i daj mi reči...”. Mnogi nemaju nikoga pa ih zanima što ima novoga i što se događa na Donjoj Voći i u svijetu. Pojedini imaju obitelji, ali one često budu daleko, u Austriji, Njemačkoj. A neki ni nemaju djecu. Uz to su im mirovine male, loše stoje po tom pitanju i malo toga si mogu priuštiti, gleda se na svaki euro, zaključuje Ivančica. Kako doznajemo, oko blagdana za gerontodomaćice bude i više posla, treba pomoći oko pripreme kolača i izrade pisanica, a treba i odraditi proljetno čišćenje.

- Zavjese se mijenjaju i prozori se peru. Ženama tu treba više pomoći i više gledaju na čistoću, a muški korisnici su više raspoloženi za priču, ali razgovora treba svima, zaključak je naše sugovornice.

Ivica Telebar

Skrb za četrdesetak domaćinstava

Gerontodomaćicama zaposlenima u sklopu projekta „Zaželi, pomozi, olakšaj” pomaže i jedan gerontodomaćin. To je Ivica Telebar, (57) koji za sebe ističe da je oženjen, otac četvero djece i djed dvoje unučadi. Jedini je gerontodomaćin u Donjoj Voći pa na njega 'pada' skrb za četrdesetak domaćinstava.

- Radim sve što treba, od težih fizičkih poslova poput košnje trave, cijepanja, spremanja i slaganja drva, izrada drva za potpalu, pa i spremanje ugljena kod onih koji si ga mogu priuštiti. Kad su veći poslovi, pomažu i kolegice, onda svi idemo i radimo, a radi se dok se ne završi. Zimi ima posla i sa čišćenjem snijega, a najviše radova oko kuća je na proljeće i u jesen, doznajemo od Ivice. Prije se bavio građevinom pa ima iskustva i oko održavanja objekata, a korisnike kao i Aranka Korpar ponekad obilazi biciklom.

- Bude tu i nesporazuma, jednom sam došao kositi pa je korisnica mislila da ću joj pokositi sve parcele, uključujući i ogroman voćnjak, međutim nastojimo da održavamo urednim oko kuća, ono najpotrebnije. To je jedini način da se sve stigne. Bilo bi dobro da je više muških u projektu jer kada počne potreba za košnjom, nemoguće je sve svima stići u kratkom roku. Onda još padne i kiša pa izgubite nekoliko dana u kojima ne možete raditi, pa se sve mora nadoknađivati i neki moraju pričekati, ističe naš sugovornik te zaključuje:

- Lijepo je vidjeti da svojim radom možeš pomoći, donijeti drva da se osoba ugrije, točno ljudi ne znaju kako zahvaliti.

Verica Martan

Od starijih možemo puno naučiti

Pedesettrogodišnja Verica Martan obućarka je po struci, a prije nego što se zaposlila na projektu bavila se ugostiteljstvom. Majka je troje djece, toliko ima i unučadi, a na Voći je završila zbog ljubavi. Angažirana je i u KUD-u Voća te u Caritasu pa dobro poznaje voćanski kraj, ali i potrebe stanovnika.

- Imala sam nepokretnog ujaka i baku i tako sam razvila empatiju prema starijima. Kad presvučem nekoga i kažu mi: „Hvala ti”, ispunjen mi je dan, a i njima je odmah ljepše, napominje nam V. Martan.

Korisnici ju često iznenade kad dođe pa nam tako otkriva da skrbi i za jednog 93-godišnjaka koji se nikada nije ženio, ali zna raditi odlične kolače, štrukle sa sirom ili jabukama, a među specijalitetima su mu i štrukli s grožđem.

- To nikad prije nisam probala, a pripremaju se u vrijeme berbe. Inače se najčešće kuhaju „pržgane župe” i starinska jela, doznajemo od Verice. Naša sugovornica se osvrnula i na potrebe i navike korisnika:

- Ti već znaš kome što treba i sve se dogovori i raspodijeli prema potrebama. Oni koji imaju obitelj, to ih drži, ali potreban im je zagrljaj, topla riječ. Dijeli se i dobro i loše, pa nas uključe i u svoje rođendane, dođu i susjedi, pa se zasvira, zapleše. Ljudi ožive u takvim trenucima, dobiju nalet energije i veselja. Zaplešu i 93-godišnjaci, i sve ih jako dobro služi pamćenje. Nisu tračeri, vode svoje brige, jednostavni su, daju savjete i ideje. Od njih možemo puno naučiti oko starih načina liječenja ili oko obrađivanja vrta, kad i gdje saditi koje povrće, ističe nam Verica o međugeneracijskom učenju na kraju razgovora.

Štefanija Križnjak

Kad treba, gasimo i požare

Gerontodomaćica Štefanija Križnjak sa suprugom je na noge podigla kćer, rodom je iz Voće, a dio života provela je i u Poreču gdje se bavila turizmom. Kad se vratila, uključila se u projekte pomoći starijima pa je sad već četvrti put zaposlena kako gerontodomaćica u sklopu projekta „Zaželi, pomozi, olakšaj”, odnosno kao gerontodomaćica radi od 2018. godine. U radnom stažu susrela se sa svakakvim izazovima, između ostaloga i s požarom.

- Korisnica i ja smo sjedile u kući kada nas je susjeda pozvala da se nešto dimi s krova kuće. Išla sam vidjeti o čemu se radi pa smo zvali vatrogasce koji su to ugasili, napominje Štefanija pa dodaje da s tim dimnjakom nije bilo sreće ni kasnije, u njega su se naselili stršljeni pa je i to trebalo rješavati. Štefanija je kao gerontodomaćica radila i u periodu između projekata pa je u jednom trenutku s kolegicom brinula za 30 korisnika istovremeno.

- Više je tu i nepokretnih kojima treba pomoć s presvlačenjem, oblačenjem, kupanjem. Korisnici s nama i plaču i smiju se i sve nam ispričaju. Možda ih poznajemo više nego njihove obitelji jer kad trebaju doktoru, zovu prvo nas. S nama su opušteni, a i obitelj koja živi dalje često ne može reagirati toliko brzo kao mi. Ponekad to znači skrb cijeli dan, znali smo s njima biti kod liječnika i u bolnici po deset, jedanaest sati, priča nam Štefanija te dodaje:

- Po završetku projekta, a prije početka novoga, sve je organizirano i na razini Općine Donja Voća i uz pomoć načelnice Sanje Kočet kako bi se pružila skrb potrebitima. S načelnicom se korisnici i obiđu oko blagdana, a gerontodomaćicama kad zatreba na raspolaganju je i kombi vozilo Općine.